Doktor Igor Četojević široj javnosti poznat je po tome što je pomogao Novaku Đokoviću da reši zdravstvene probleme, a tokom jednogodišnje zajedničke saradnje srpski teniser postao je najbolji na svetu.
Medicinski fakultet dr Četojević završio je u Sarajevu, a potom je širio i usavršavao znanja iz raznih modaliteta lečenja po celom svetu. Zahvaljujući svojoj svestranosti i znanju uspeo je da pomogne brojnim ljudima, uključujući i sportiste.
U tekstu za Sportifico doktor Četojević piše o ishrani sportista, definiše ono što naziva “kvalitetnom ishranom“, ali i ceo proces smešta u kontekst pišući o odnosu prema hrani i potrebi daljeg obrazovanja ličnosti. Takođe, doktor se osvrnuo i na saradnju sa Novakom Đokovićem, poguban uticaj reklama, kao i na oporavak sportiste i brojne druge detalje.
Prepuštamo vas doktoru Četojeviću – sigurni smo da ćete uživati i mnogo naučiti.
Moj metod
Pristup ishrani zavisi od sporta kojim se neko bavi i na kojem nivou to čini – nije isto za nekoga ko se bavi streličarstvom, vaterpolom ili tenisom, kao i za nekoga ko je početnik, profesionalac ili amater. Volim da kažem “kako vozimo mašinu“ – da li punom parom ili ne?
Svakome je potrebna adekvatna hrana, ali najvažnije jeste videti kakva je startna osnova kod date osobe.
Sarađujem i sa profesionalnim sportistima i sa amaterima, uvek detektujem gde su greške, stresori – ne kaže se džabe “u zdravom telu zdrav duh“. Hrana je baza za zdrav duh – bez uzajamne povezanosti gubi se balans, pa zato dolazi do povrede i/ili bespotrebne nervoze i napetosti.
Prvo ustanovim gde su čepovi – šta se uzima previše, šta premalo. I ono što često mnogi zanemaruju jeste pitanje – kako da se pravilno hranimo, tj. način na koji se hrana unosi u telo?
Ono što mi omogućuje da budem uspešan u svom poslu jeste to što sam studirao i kinesku i klasičnu medicinu i ejuredu, a proučavao sam i razne druge modalitete, pa mogu istu stvar da sagledam iz više uglova i da odaberem šta je najprikladnije u datom slučaju i na koji način.
U žargonu to nazivam 3D medicinom.
Individualnost
Svaka jedinka je priča za sebe, različiti su profili ličnosti i onoga šta je kome potrebno – u košarci npr. ne treba isto beku i centru. Drukčiji su i metabolizmi, zato je individualnost ključna stvar – da vidimo šta je konkretno za tebe “pravi klik“.
Pre svega, ja ne volim reči “režim“ ishrane i “dijeta“, to su neadekvatne reči, česta je njihova zloupotreba u našem jeziku. Moramo jednostavno da budemo svesni šta nam je potrebno, pa koristim izraz proper nutrition, tj. “adekvatna ishrana“.
Tehnologija kojom se služim jeste biofeedback – upotrebljava medicinski softver koji čita telo kao 3D, ulazi se u dubinu i dobijam sve podatke – šta se uzima u prekomernim količinama, šta nedovoljno, koja hrana se ne vari dobro.
“Fleksibilnost nije samo fizička, nego i mentalna – rigidne ličnosti u glavi rigidne su i u mišićima”
Prikačim kaišiće na telo, a sportista u toku testa pošalje svoje energetske informacije kompjuteru. Posle radimo drugi test, šaljemo različite supstance, njih 10.000 (vitamine, enzime, toksine…), i telo pozitivno ili negativno reaguje na njih – ja to sve iščitam, pa zatim delamo u skladu sa time.
Primera radi, često mi dođu sportisti i kažu da uzimaju “neki tamo“ protein, a ja im kažem da donesu da vidimo šta je. Recimo, često uzimaju jedan poznati protein koji dolazi iz mlečne osnove, od životnjskog mleka, a ako ste senzitivni na mleko, to se ne uklapa u vašu priču.
Kao da ubacujete dizel gorivo u automobil, a on ide na benzin. Tako i telo reaguje. Ako to pronađemo, promenimo izvor proteina tako da odgovara telu date osobe – recimo protein koji je pravljen na bazi riže.
Zato ističem da je svaki pojedinac priča za sebe – mogu ljudi da liče, ali nisu isti. Npr, fleksibilnost nije samo fizička, nego i mentalna – rigidne ličnosti u glavi rigidne su i u mišićima, džaba se isteže. Onda kaže: “Odjednom sam se povredio“, ali nije baš odjednom…
Postoji pozitivni sportski stres pred meč i pitanje je kako ćemo da se izborimo sa njime. Ako smo prenapeti i nategnuti, takvi su i mišići i tetive, pa i najmanje trčanje, zagrevanje može da dovede do povrede jer telo nije fleksibilno.
Alergija i senzitivnost
Alergija jeste preterana reakcija na nešto, ona je kao vatra sa dimom – odmah se vidi, čovek se nadme i reaguje, pa se odgovor može pronaći analizirajući šta smo jeli pre pojave simptoma.
Gora je senzitivnost – to je konstantna inflamacija, vatra koja tinja, bez velikog dima, ali neprestano smeta. Ona umara sistem i iscrpljuje sportistu koji često ne zna šta je tačno u pitanju.
Inflamacije su naročito opasne kod sportista jer su njihove tetive, zglobovi i mišići uvek na granici povrede. Recimo: “Pa, samo sam nategao jedan bekhend i došlo je do povrede ramena”.
Teniski lakat i lampica za ulje
Baš sam nedavno objašnjavao kako “teniski lakat“ nema veze sa laktom – ako imamo toksine u meridijanu debelog/tankog creva, oni se mogu manifestovati povredom u ruci, zglobu, laktu, ramenu, vratu – to vam je kineska medicina. Mi zategnemo malo više, opteretimo ruku, a protok je zapušen i sistem ne može da kompenzuje to natezanje mišića.
Onda se za lakat ide kod doktora – lokalne terapije, struja itd. Ali nije uzrok problema u laktu, on je samo refleksija stanja. Kao što na automobilu imamo lampicu koja nam sugeriše da promenimo ulje – postoji problem, ali problem nije u lampici, nego na drugom mestu.
Nedavno mi je došao jedan dečko, mnogo se muči sa povredama. S njime je posredi bio gluten, uvek je nadut, stomak ga boli. Rekoh mu: “Hajde izbaci samo mesec dana, pa mi se javi“.
Posle mesec dana ponovo merimo reaktivnost na gluten – ako i tada, posle mesec dana čišćenja, postoji negativna reakcija, onda je to ”prava“ alergija. Do tada je to samo reakcija na preveliku količinu.
Zašto Novak jede urme?
Tek kad se nešto u telu resorbuje i dođe do ćelije, onda postaje hrana za telo i “sprži“ se kao energija. Međutim, do ćelije je dug put, a mi pogrešnom hranom pravimo spomenute hronične upale ili alergije, pa sluznice i membrane, koje treba da budu filteri i kvalitetni provodnici, samo nateknu i dolazi do inflamacije.
Hrana u crevima treba da se resorbuje, a to ne može da uradi – onda prođe kroz nas kao kroz patku kada proguta celu ribu. Dakle, nema ulaska u krvotok, pa u ćelije i posledica jeste nedostatak energije.
Najčešća greška u zapadnom svetu jeste prevelika konzumacija šećera, ugljenih hidrata (grickalica, pica, hlebova, glutena…), kao i mlečnih prozivoda – svaki četvrti-peti pacijent koji dođe kod mene ima neku senzitivnost, reaktivnost ili alergiju na neku od tih komponenata.
Nisam protivnik glutena, pice, žitarica, mleka, ali jednostavno se u našoj kulturi uzima previše toga. Kad se nešto previše uzima, onda se sistem zaguši i telo nema vremena da se oporavi.
”Rekao sam Novaku: ‘Tebi treba energije koja se opušta u telu lagano u toku meča‘.”
Šećeri su ogroman problem jer se najviše unose prosti šećeri, a oni su kao bomba za ćeliju. Kažem “bomba“ jer vas uslovno govoreći podignu i vrlo brzo spuste – voze te nekoliko minuta, šećerni impuls se podigne na vrhunac, a onda igra naglo pada. Čujete da sportisti to komentarišu kada kažu ”teške mi noge”.
Slatka pića su čista hemija, katastrofa, veliki marketing. Kada je čovek mlad, još i može da se izbori sa tim lošim stvarima, ali kasnije se konstantnom upotrebom napravi pometnja sa metabolizmom i hormonima, telo se zbuni.
Šećer treba da se uzima iz voća – to je kompleksni šećer koji u telo ulazi po potrebi. Zato Novak Đoković gricka urme, rekao sam mu: “Tebi treba energije koja se opušta u telu lagano u toku meča“.
Kompleksni šećeri dižu te postepeno i održavaju te, pa pravi sportista priprema telo tim finim šećerima – kada ide na trening ili meč, gricka urme, suve šljive, smokve, kajsije…
Uvek svojim sportistima kažem da mogu da ubace u plastičnu kesicu i negde usput mogu da pojedu nekoliko npr. suvih šljiva, smokava itd, tako imaju dovoljno kvalitetnih šećera za meč ili trening. Osim toga, dobro je dodati i orašasto voće poput badema ili oraha jer oni poseduju kvalitetne minerale i masne kiseline.
Ne samo za telo, adekvatna ishrana neophodna je i za razmišljanje. Ako hranimo mozak kvalitetnim mineralima, dobrim masnim kiselinama, onda je on opušteniji, uz manje napora sabira i oduzima – logički i intuitivno lakše dolazimo do pravih zaključaka i donosimo bolje odluke.
Prosti šećeri čine mozak nervoznim, ne uspevamo da razgraničimo važne od nevažnih informacija. Sa kompleksnim šećerima imamo “respond to situation“, a sa prostim “reaction to situation“.
“Respond“ je adekvatan, pametan odgovor tela na spoljašnji stimulus, a “reaction“ je instinktivna reakcija bez promišljanja – neadekvatna je i ne donosi željene rezultate.
Jedan banalan primer, da objasnim plastično – sedimo za stolom u kafiću, na drugara iz šale bacim jednu od onih plastičnih kafenih kašičica. Možemo da se nasmejemo i on da je vrati natrag, to je “respond“. A možemo i da se posvađamo. To je “react“.
Sa hranom na “Vi“
U ovom “ludom” dobu malo ko ima vremena da jede normalno – sve je na neki juriš, jedemo kao ptica u letu. Mentalno si na poslu, emotivno pitaj Boga gde, duh leluja, fizičko telo je sâmo tu – onda ubacujemo u sebe kao u kantu i u takvim okolnostima telo ne može na pravi način da svari hranu.
Naš narod kaže “ne mogu da svarim situaciju“, nije to bez razloga – ako jedemo dok smo napeti, ta nesvarena hrana faktički postaje otrov, a ne zdrava dopuna sistema.
Dakle, važno je kako jedemo – treba da sednemo, da smirimo misli i da blagoslovimo hranu. Nije neophodno da čovek bude religiozan kako bi blagoslovio hranu. To je jedan momenat, to je odnos prema daru/hrani, da budeš zahvalan što to imaš pred sobom.
Najveća blagodet jeste da imamo hranu i vodu – zamislite samo broj ljudi kojima u ovom trenutku nije dostupna čista voda, niti će im ikada tokom života biti dostupna. Nije to stotinak ljudi, to su milioni koji pate, a mi možemo da biramo hranu i vodu. Mogućnost izbora čini nas bogatim ljudima, ako smo toga svesni.
Poveži se sa hranom, kaži u sebi “hvala“, podigni nivo duha, to je ta investicija od tri sekunde, a može da bude bilo gde – u kafani, vozu, avionu… Ako krenemo od toga, već smo pobednici.
Daj me samo prebaci do sofe…
Kada lav uhvati antilopu, on je prvo odvuče u žbun i onda polako, natenane jede i žvaće. Prvo smiri taj adrenalinski napad i onda polako vari hranu, nema ’fast fud’.
A čovek je jedini od svih živih bića koji se toliko najede da ne može da potrči posle jela: “Daj me samo prebaci do sofe, donesi mi kiselu vodu, ekspodiraću…“. Da nas neko napadne, ne možemo da potrčimo, a to se ne dešava u životinjskom svetu. Lav pojede, ali nikada se ne prejede.
Kad smirimo duh i emociju i povežemo ih sa telom, hrana i voda lepo se nakaleme i počnemo da varimo. Onda telo, hormoni i organi sve zajedno to isprate na skladan način.
A danas je česta pojava – samo “trpaj, udri, jurcaj, otimaj, vuci, tegli“. Neophodno je da se sinhronizujemo sami sa sobom, a taj mali otklon je velika karika koju treba da napravimo.
Zašto? Ako smo pod stresom, telo nije spremno da jede – pod adrenalinom želimo da se borimo (krvotok je maksimalan u mišićima), a ne da jedemo.
Da sumiram, važno je da budemo staloženi kada jedemo i da tada budemo sa hranom na “Vi“.
U drugom delu teksta doktor Četojević piše o neophodnosti obrazovanja i sazrevanja navodeći primere iz svoje prakse, zatim o tome kako se ubrzava oporavak sportiste posle velikih napora, objašnjava da ni voda ne mora uvek da bude dobra, a posvetio se i negativnom uticaju reklama.
Za kraj, doktor Četojević detaljno piše o svom radu sa Novakom Đokovićem i pojašnjava kako bi trebalo da izgleda ishrana u jednom danu profesionalnog sportiste.