Bajka iz 1987. godine – Đorđević za Sportifico: Isplivala su davno zakopana sećanja

U Jugoslovenskom dramskom pozorištu u ponedeljak je premijerno prikazan dokumentarni film “250 stepenika” o zlatnoj generaciji jugoslovenske košarke koja je u Bormiju 1987. godine u dva navrata savladala selekciju SAD i osvojila Svetsko juniorsko prvenstvo.

"250 stepenika" premijera

Jugoslovneska reprezentacija nakon osvajanja Svetskog juniorskog prvenstav 1987. godine | Foto: PGMnetwork

Prvi red u sali “Ljuba Tadić” bio je rezervisan za junake bajke – selektora Svetislava Pešića i ostale članove stručnog štaba, kao i i igrače Zorana Kalpića, Nebojšu Ilića, Miroslava Pecarskog, Teomana Alibegovića, Samira Avdića, Dina Rađu i Aleksandra Đorđevića. Da sastav bude kompletan, nedostajali su Luka Pavićević, Toni Kukoč, Vlade Divac i Radenko Dobraš.

U gotovo sat vremena dirljivog dokumentarca verno je oslikana priča neverovatne generacije koja tri godine nije doživela poraz – od Pirota i Stare planine, preko Igmana do Bormija i titule svetskog prvaka.

Po završetku projekcije, autor Vladimir Pajić i selektor Svetislav Pešić izneli su pehar na binu, a potom i uručili plakete igračima i stručnom štabu. Kapiten te generacije Aleksandar Đorđević ponovo je podigao trofej iz Bormija, a na bini i u publici smenjivali su se suze i smeh.

“Film je izvukao najiskrenije emocije iz svih nas, zbog ovoga živimo, radimo i bavimo se košarkom. Iako smo učestvovali u čitavom projektu, sada su isplivala sva ta sećanja koja smo zakopali duboko u sebi. Rasli smo zajedno i kao ljudi i kao košarkaši, a prijateljstvo je nešto najlepše što nam je ostalo”, rekao je Đorđević za Sportifico po završetku filma.

"250 stepenika" premijera

Kapiten zlatne generacije Aleksandar Đorđević | Foto: youtube

To su bila druga vremena, kako su svi istakli, ali Saša u ulozi selektora Srbije pokušava na svoje košarkaše da prenese sve ono što je kao igrač naučio.

“Mislim da smo uspeli da vratimo ‘kult reprezentacije’, kako to ljudi danas zovu, i da mlađe generacije osete kakva je čast igrati za nacionalni tim. Sigurno da su tome doprinele pobede, medalje i uspesi jer to je najbolji način da se mlad čovek na naiskreniji mogući način veže za sport koji voli. Kada reprezentacija pobeđuje, tada se deca odlučuju da baš tim sportom žele da se bave, gotovo fanatično mu se predaju i na kraju postanu šampioni!”

Sale Nacionale jedini je i kao igrač i kao selektor uspeo da osvoji medalje na svim velikim takmičenjima – olimpijskim igrama, svetskom i evropskom prvenstvu.

“Drugačije su emocije kada igraš i kada predvodiš ekipu kao selektor. Ja se gotovo i ne sećam kako je to bilo dok sam igrao, tada sam bio fokusiran na sebe i nisam bio svestan koliko je ljudi utkalo trud u svaku medalju. Kao selektor osećaš zadovoljstvo i ponos za svakoga ko je dao doprinos i bio deo čitavog puta ka uspehu. Veća je odgovornost, veći je izazov, ali i satisfakcija predvoditi čitav tim do medalje”, zaključio je Saša Đorđević.

Slaviša Koprivica, krilni centar šampionskog tima iz 1987, nije krio zadovoljstvo posle premijere.

“Film je zaista sjajan, ali su emocije pomešane. Oduševljen sam reakcijom publike i presrećan što sam ponovo na okupu sa svojim drugarima.”

Kada je selektor prozivao igrače po broju koji su tada nosili na dresu, Slaviša Koprivica poslednji se popeo na binu. Svetislav Pešić ispričao je anegdotu za koju kaže da je pričao svim igračima sa kojima je radio.
“Pozovem Koprivicu sa klupe i kažem mu da nam nedostaje ofanzivni skok, a on samo namesti dres i kaže: ‘Šta čekamo?”

Juniorska reprezentacija Srbije ove godine osvojila je Evropsko prvenstvo, a u timu su i sinovi dvojice igrača iz slavne generacije 1987. godine – Balša Koprivica i Marko Pecarski imaju ambicije da nadmaše svoje očeve, Slavišu i Miroslava, a film će im sigurno biti velika motivacija.

"250 stepenika" premijera

Slaviša Koprivica nakon premijere | Foto: Sportifico

“Jako smo ponosni što su krenuli našim stopama i nadamo se da će nas vrlo brzo prestići. Balša je svestan moje karijere i svih uspeha koje sam postigao i to ga motiviše da bude još bolji, a ja sam tu kao podrška”, istakao je bivši igrač Partizana.

Kod svog sina i njegovih saigrača iz reprezentacije vidi veliku želju, ali smatra da su sve te otežavajuće okolnosti kroz koje su oni prolazili pre 30 godina zapravo stvarale zajedništvo i proizvele uspeh.

“Naravno da je i danas svakom igraču čast kada dobije poziv za reprezentaciju, ali tada je to imalo posebnu draž i odgovor se nije dovodio u pitanje. Kao što je i u filmu ispričano, igrači su i vagonima namenjim za transport stoke dolazili na okupljanja. Sve to kroz šta smo mi prolazili nas je povezalo i stvorilo hemiju, a uz takvu atmosferu i naravno igrački kvalitet rezultat nije mogao da izostane”

Dino Rađa na bini je izgovorio rečenicu koju su kasnije svi redom ponovili: “Stvarno smo glupani što se ranije nismo okupili!”