Igor Kokoškov za Sportifico – mozak koji stoji iza podviga Slovenije

Primer je čoveka koji je postigao mnogo isključivo vrednim radom i upornošću. Postepeno, bez velike pompe i glasnih reči, Igor Kokoškov gazi put ka vrhu svoje profesije, profesije košarkaškog trenera.

Pre mesec i po dana Kokoškov je sa reprezentacijom Slovenije postao evropski šampion. I to je učinio na impresivan način – selekcija koja do tada nije osvojila medalju na velikim takmičenjima bez poraza je došla do zlata, a između ostalih su pale košarkaške velesile poput Srbije, Španije i Grčke, kao i sve bolja Letonija.

Tako je zaokruženo značajno poglavlje u knjizi koju je Kokoškov počeo da piše davne 1992. godine kao trener u mlađim kategorijama OKK Beograda. Radio je i u mlađim kategorijama Partizana, a po odlasku u Sjedinjene Američke Države brzo se dokazao i Amerikanci nisu imali nameru da ga puste nazad preko Atlantika.

Radio je kao asistent na Misuriju, a sa samo 29 godina postao je prvi čovek van SAD koji je bio pomoćni trener u nekom od NBA timova. Dogodilo se to u Los Anđeles Klipersima pod Alvinom Džentrijem, bio je to početak odiseje koja i dalje traje.

Igor Kokoškov

Igor Kokoškov i Detroit Pistonsi na prijemu kod Džordža Buša nakon osvajanja NBA prstena 2004. godine | Foto: georgewbush-whitehouse.archives.gov

Kao asistent u Pistonsima Kokoškov je osvojio i NBA prsten, a radio je još u Finiksu, Klivlendu i Orlandu pre nego što je u leto 2015. godine postao deo stručnog štaba Kvina Snajdera u Juti Džez.

Paralelno, bio je asistent Željku Obradoviću u reprezentaciji Srbije i Crne Gore (2004-2005), sedam godina vodio je selekciju Gruzije i podigao tamošnju košarku na viši nivo, a podvig sa Slovenijom stavio ga je u epicentar zbivanja u evropskoj košarci.

Zlatna medalja sa Slovenijom bila je jedna od brojnih tema koje se 45-godišnji Kokoškov dotakao u intervjuu za Sportifico. Govorili smo o tome kako je izgradio odnose unutar ekipe, o tome kako se trener postavlja prema igračima, a kako prema asistentima, a dobili smo uvid i u radne navike velikog Stiva Neša, govore pred utakmicu i brojne druge stvari.

Posle osvajanja zlatne medalje sa Slovenijom, svi igrači odreda su isticali da ste na savršen način podelili uloge u ekipi – kako se to postiže?

Bez obzira na postojeću konturu tima, dolaskom novog igrača i njegovog karaktera, menja se cela struktura i na neki način se počinje ispočetka. Kao trener anticipiraš moguće probleme i vizualizuješ ih, predviđaš snage i slabosti svoje ekipe (kako ćeš ti najefektnije napasti i koja su mesta gde ćeš biti napadnut) i onda na osnovu toga praviš timski identitet. To je bila moja osnova i sa reprezentacijom Slovenije.

Znamo koji broj igrača ćemo zvati na kamp, znamo koji broj igrača će moći da ode na pripremne utakmice i broj igrača koji ide na takmičenje, a onda se pojedine stvari rešavaju u hodu. Mislim da nije fer da kao trener odluke donosiš unapred, ali je obaveza da imaš bazični koncept – dakle, imaš ideju kako tim može da igra i u skladu sa time dele se i uloge.

Pažljivo sa veteranima

Neki stariji igrači zadovoljavaju se ulogom mentora, ali mnogo je onih koji smatraju da treba više da igraju i kada godine polako počnu da ih stižu. Zato je to uvek delikatna situacija.

Jednu stvar sam naučio od starijih trenera – nikada ne zoveš veterana na kamp ukoliko nemaš jasno definisanu ulogu i ne znaš kako da ga iskoristiš. Mislim da se veterani ne zovu na kamp da bi se probali, osim ako se ne vraćaju iz povrede“, objašnjava Kokoškov.

Naravno, vrlo je bitno da u svakom timu ljudi tu ulogu prepoznaju, da ona bude definisana i prihvaćena. Ovog leta nisam imao problem u vezi sa momcima jer sam ih većinu poznavao vrlo dobro. Veoma je važna i prilagodljivost – znao sam kako tim treba da bude formulisan, ali kamp i pripremne utakmice i služe da se neke stvari iskristališu i reše same od sebe. Nije sve bilo onako kako sam zamislio prvog dana, uloge su se menjale i od utakmice do utakmice, ali uvek je postojao veliki stepen poverenja.

Kako ste postigli to da vam igrači toliko veruju i da vam se u potpunosti predaju, ne uspeva to baš svim trenerima?

To ide vremenom i rešava se stavom, tj. odnosom prema ljudima – ako pokažeš poštovanje, dobićeš poštovanje i kao povratnu reakciju. Uvek kažem da se tim bazira na igračima, a trener je tu da donosi odluke. Bio sam vrlo otvoren sa igračima, vredno smo radili i tako smo napravili zdravu relaciju i komunikaciju.

Tu nije bilo nikakvih problema, ali nije sve ni do trenera, već je mnogo i do igrača i njihovih karaktera – naši najbolji košarkaši pokazali su svoje istinske ljudske vrline, a kada je kapiten takav, ostali momci moraju da ga prate.

Upravo tako, Goran Dragić bio je MVP Evrobasketa, prosečno je beležio 22,6 poena, 4,4 skokova i 5,1 asistenciju. Međutim, ono što je Dragona dodatno izdvajalo jeste njegova uloga vođe i najveće podrške ostalima u timu. Kakav je odnos Dragića sa ostalima i kako se on ponaša na parketu i van njega?

Igor Kokoškov

Goran Dragić na utakmici protiv Finske | Foto: Tuomas Vitikainen / commons.wikimedia.org

Gorana poznajem veoma dugo, još otkad je bio klinac u ruki sezoni u NBA ligi, a on je sada veteran. Igrački kvalitet je svima očigledan, ali njegova ličnost je ono što dodatno impresionira – običan je momak, od sebe ne pravi zvezdu, nego se ponaša kao deo tima, prijatan je u komunikaciji i nikada ne zaboravlja odakle potiče i odakle je krenuo. Novac i slava nisu ga uopšte promenili i prema njemu gajim ogromno poštovanje.

Takođe, postoje različite vrste motivacije – jedno je kada igrač nastupa za klub koji ga plaća, a drugo je reprezentacija koja počiva na dobroj volji i na koju ne možeš da budeš prisiljen. Zato i naglašavam da su mi igrači olakšali posao jer sam mogao da se bavim jedino košarkaškim stvarima, a nisam morao da budem policajac i da ih kontrolišem. Ono na šta sam ih uvek podsećao jeste da sloboda koja im je data zahteva i određenu odgovornost, kao i da uvek imaju na umu zašto smo se okupili i šta nam je cilj. Razumeli su me na pravi način.

Dragićevo ponašanje posebno se izdvaja u svetlu činjenice da brojne igrače ponesu slava i novac – kako se manifestuju te promene u karakteru i ponašanju i kako se trener nosi sa takvim pojedincima?

Uvek govorim o balansu produktivnosti i problema koje čovek pravi – taj balans nije samo važan u odnosu trenera i igrača, već i u ostalim sferama života. Mnogi vrhunski igrači nisu bili dobri ljudi i to logično stvara problem. Kao trener, moraš da pronađeš ravnotežu – da iskoristiš njegove igračke vrednosti i da istovremeno pokušavaš da zaštitiš lični i integritet tima.

Nema pravila, nužno je osetiti karakter čoveka i tu već do izražaja dolazi trenerski talenat – zanatski deo na terenu može se naučiti, ali za odnos sa igračima potrebno je i nešto više. Trener mora da ima nešto zdravo u sebi, da ume da kontroliše ljudske odnose, a to je područje koje izmiče definisanju jer je toliko individualno, za svakog čoveka potreban je drugačiji pristup.

Slovenija je odigrala nekoliko veoma uzbudljivih završnica na Evrobasketu – u grupnoj fazi, zatim sa Letonijom u četvrtfinalu i sa Srbijom u finalu. Mnogo se govorilo o vašem temperamentu i o tome kako ste pokraj klupe uvek bili staloženi – koliko vam je to pomagalo da donosite racionalne odluke u ključnim momentima?

Igor Kokoškov

Igor Kokoškov na treningu | Foto: KZS/www.alesfevzer.com

Pomagalo je mnogo jer si u takvom stanju svestan potpuno da je to tvoj posao, da moraš da donosiš odluke i da zaštitiš ekipu. U košarci se akcije neprestano dešavaju, tu su i publika, sudije, protivnički igrači, tvoji igrači… Dakle, niz draži koje sve vreme napadaju mozak i normalno je da su emocije uključene, ali racio mora da bude iznad njih, pogotovo za trenera jer on mora da razmišlja o sledećem koraku, sledećoj situaciji, tj. o onome što jedan moj prijatelj voli da kaže, kako da “spustimo avion“ (land the plane), a da ne doživimo nesreću. Trener ima veću odgovornost i nema mnogo glume, iako mi jesmo na javnoj sceni – vrlo je često kamera na trenerima, mnogo češće nego pre dvadeset-trideset godina, ali trener ne sme da razmišlja o tome, već o odlukama.

Izaberi bitke koje moraš da pobediš

Čak Dejli je legendarni američki trener koji je sa Detroit Pistonsima osvojio dva NBA prstena (1989, 1990), a sa nacionalnim timom SAD uzeo je zlato na Olimpijskim igrama 1992. Igor je sa nama podelio interesantnu anegdotu.

On je uvek govorio: ‘Izaberi bitke koje moraš da pobediš’. Ne možeš svaku da pobediš, ali izaberi one prave u kojima ćeš se boriti i koje moraš da pobediš kako bi iskontrolisao tim. Nema jasne formule, ali ima instinkta. Recimo, on je vodio Loše Momke (Bad Boys) iz Detroita. Jednom je zamenio Denisa Rodmana i ovaj polako hoda, vređa ga i psuje ga tako da cela hala čuje. Međutim, Dejli se pravi da ne čuje, razgovara sa zapisničkim stolom, pomoćni trener ga pita: ‘Čak, jesi li čuo šta ti je rekao Denis?’, a Dejli kaže da nije ni čuo ni video. Jer, da jeste čuo i video, on bi morao da odreaguje, morao bi da ga kazni i to bi vrlo lako moglo da izazove lančanu reakciju, ko zna da li bi došlo do ozbiljnijeg sukoba i sl. Ovako, on osvaja dve titule i postaje trener za Kuću slavnih“.

 

Govorili smo o međusobnom poverenju koje ste izgradili sa košarkašima u reprezentaciji Slovenije – kako izgleda vaša komunikacija sa igračima, grupni sastanci i razgovori u četiri oka?

Igor Kokoškov

Igor Kokoškov u razgovoru sa Entonijem Rendolfom | Foto: KZS/www.alesfevzer.com

Razgovori su svakodnevni, ali svako ima i različite dugmiće koji ga stavljaju u pogon – nekome je potrebno više samostalnog prostora da “diše“, nekome takvi razgovori nisu potrebni i ne apsorbuje ih, a sa druge strane postoje igrači čiji je mentalni sklop takav da im je neophodna svakodnevna komunikacija i da im se daje ljubav i poverenje. Zato je to vrlo individualno – prema svim igračima imam jednak odnos, sve jednako cenim, ali odnosi nisu isti jer i ljudi različito funkcionišu.

Ponoviću ono što sam rekao jer mislim da je veoma važno – igračima dajem dovoljno slobode jer ih smatram odgovornima i profesionalnim, a uvek ih podsetim da sloboda iziskuje odgovornost. Ukoliko se ta sloboda zloupotrebi, snose se posledice jer tim mora da se zaštiti, to je moja uloga kao trenera. Ipak, prošla su vremena u kojima trener sve kontroliše i ponaša se kao apsolutista.

Kako izgledaju vaši “govori“ pred utakmicu – svaki meč jeste drugačiji i zahteva različiti pristup, ali posvećujete li više pažnje taktici ili motivaciji?

Da, zavisi o kojem takmičenju govorimo, koji je trenutak u sezoni ili na turniru. U svakom slučaju, trener mora da bude fleksibilan i da oseti ekipu, pošto je nekada informacija previše i igračima treba ostaviti prostor da dišu. Kada trener stane ispred njih i govori, igrači su kao deca u školi i osete njegovu energiju – bez obzira na sadržaj onoga što govoriš, oni osete jesi li uzbuđen, nervozan, veruješ li im ili ne, veruješ li u ono što govoriš i sl.

Nekad je taj govor samo motivacioni, tako je bilo pre mečeva sa Španijom i Srbijom na Evrobasketu. Toliko smo radili na igri na pripremnim utakmica i kroz šampionat, tako da ti govori nisu nosili posebne zadatke, već samo da budemo ono što smo i do tada bili – zašto menjati nešto što donosi rezultate? Dogovorili smo se da uživamo u trenutku koji nam se desio jer ko zna da li će se i kada ponoviti – u tom momentu bilo je mnogo važnije to reći nego neke stručne košarkaške stvari koje smo već prošli mnogo puta pre toga.

Igrači, treneri, analitičari i navijači često spominju reč “hemija“ kao ključnu za uspeh ekipe – kako biste vi definisali taj pojam u timskom sportu?

Reprezentacija Slovenije – šampion Evrope | Foto: youtube.com

Sada ste me nasmejali jer sam se setio reči jednog našeg velikog trenera koji je govorio: “Ključ za uspeh jesu pobede“. Ako pobediš, sve je kako treba – ta rečenica zvuči kao da se podrazumeva i jeste tako. Objasniću – mi govorimo o sjajnoj hemiji koju smo imali u generacijama stare Jugoslavije, zatim slušamo izjave španskih igrača koji su bili srećni i motivisani da igraju zajedno jer su imali sjajnu hemiju itd. Pa da, imali su pravu hemiju u timu jer je njihov jedini upitnik bio koju će medalju da osvoje.

Treba pogledati tajm-aut tima koji dobija, gde su igrači svi zajedno i prate šta je na tabli trenera, a zatim taj tajm aut uporediti sa onim tima koji gubi sa velikom razlikom – tu su igrači fragmentirani, dele se, jednostavno je takva ljudska priroda. Ono što hoću da kažem jeste da ne postoji “hemija“ ukoliko ne postoje pobede. Stoji da je od ključne važnosti napraviti podelu na to ko su vođe, a ko su igrači koji su iza i koji njih prate, kao i da su karakteri igrača kompatibilni i da se ne stvaraju sukobi. Ipak, ne postoji tim na ovom svetu u bilo kom sportu koji je uz poraze imao dobru hemiju.

Po vašem mišljenju, koje su to osnovne vrline koje bi svaki trener trebalo da ima – ne samo u košarci, nego i u ostalim kolektivnim sportovima?

Vremena se menjaju, a sa njima i odnosi sa igračima, mehanizmi motivacije i kažnjavanja. Ne bih mogao te vrline da smestim u kalup, ali ključna je stvar da trener bude ono što jeste – jedini način da stvarno preneseš nešto na ljude oko sebe jeste da veruješ u svoju filozofiju i u ono što radiš. Možda ti se dopada način na koji radi neki trener koji je sve vreme ljut i nervozan, i to lepo izgleda scenski, ali ti ne možeš da ga kopiraš ako to nije u tvojoj prirodi – budi iskren prema sebi i dosledan sebi.

Postoji toliko izvanrednih trenera koji su drugačiji i po shvatanju košarke i po karakteru, ali su svi uspešni. Imamo trenerske legende kao što su Željko Obradović, Kari Pešić i Duda Ivković. Duda npr. kao jedan autoritativan tip – on je to što jeste od ponedeljka do nedelje i on jeste model uspešnog trenera, ali jedan od modela, ne možemo svi da budemo kao on, već da učimo i da nađemo put na kojem ćemo na svoj način pobeđivati utakmice.

Takođe, ne postoji savršen trener, već postoji samo savršen trener za određene timove i to je ono što najbolji generalni menadžeri znaju – kakav je profil tima, takav je i trener potreban. Ako je to mlad tim, potreban je neko ko insistira na radu i disciplini, ali ako su to sadašnji Golden Stejt Voriorsi, onda je potreban neko da ih malo usmeri i da ih učini opuštenima jer oni tako najbolje igraju.

Igor Kokoškov

Kapiten Detroida Čonsi Bilaps podiže pehar NBA lige 2004. godine | Foto: youtube.com

Na istoj liniji sa ovim, istakao bih i da ne postoji ispravan način igranja košarke. Često se spominje termin “moderna košarka“, ali to je u stvari pobednička košarka – onaj ko pobeđuje diktira trend. Uvek se vraćam na Detroit Pistonse i šampionsku titulu 2004. godine koju smo osvojili, a nismo igrali tu “modernu košarku“ brzog tempa, gore-dole. Tada smo mi diktirali trend, a sada to čine Voriorsi kao prvaci.

Izmene su među najvažnijim oruđima trenera kojima on utiče na utakmicu. U tom smislu, kakva je vaša filozofija – koliko se rotacije unapred planiraju, a koliko zavisi od reakcije na sâm tok utakmice?

Radio sam za trenere koji su radili i jedno i drugo. Kao trener, u samoj pripremi utakmice prolaziš kroz različite scenarije koji mogu da se dogode. Ono što kontrolišem jeste startna postava, pošto znam i koja je startna postava protivnika. Znam otprilike rotaciju prvih deset igrača (nekad osam, nekada šest), ali sam fleksibilan i apsolutno otvoren da utakmica diktira jer sam svestan da moram da budem spreman da odreagujem u sekundi.

Najsvežiji primer je Evropsko prvenstvo gde se desi toliko nepredviđenih stvari, utakmica nikada nije potpuno ista kao u planovima, tako da trener ne može striktno da bude vezan za parče papira i rotacije. Naravno, uvek pokušavaš u razmišljanju da ideš što više napred i u raznim smerovima – šta ako tvoj najbolji igrač dobije treći faul, šta ako se jedan od najboljih igrača povredi…

O tome mi kao stručni štab vodimo diskusiju – posao nam je olakšan ako ide u skladu sa predviđanjima, u suprotnom moramo da reagujemo brzo i tada je za trenera najvažnije da bude hrabar. Sa aspekta izmena, mislim da je teže voditi košarkašku utakmicu od fudbalske, u kojoj trener ima više vremena na raspolaganju da donese odluku.

Zašto Dragić nije igrao u završnici finala?

Goran Dragić ubacio je 35 poena Srbiji u finalu Evrobasketa, ali u poslednja četiri minuta nije bio na terenu. Da je kojim slučajem Slovenija izgubila, mnogi bi postavljali pitanje zašto najbolji igrač, iako vidno umoran, nije vraćen na parket.

Igor Kokoškov

Goran Dragić bodri saigrače sa klupe| Foto: Tuomas Vitikainen / commons.wikimedia.org

Svaka odluka nosi rizik, i u životu i u trenerskom poslu. Uključiš razum, veruješ svom instinktu i nikako ne smeš da budeš u strahu da ćeš pogrešiti. A da smo izgubili, ne bi se analizirao samo taj potez, nego bukvalno i sve ostalo – jutarnji trening, rotacije, tajm-auti… Nisu za to potrebni mediji, sami bismo to sve analizirali. Finale se pamti, ali mi smo sa Goranom imali istu situaciju u utakmici sa Grčkom u grupi. Bio je egal, na sedam minuta do kraja Goran je ušao u problem sa faulovima – želeo je da ostane, ali mi smo ga izvukli, da bi potom Nikolić promenio utakmicu i zato Gorana nismo ni vratili“, kaže Kokoškov i pojašnjava:

Ono što često govorim svojim igračima jeste da se svaka moja odluka bazira na razmatranju onoga što je najbolje za tim, a ne na ličnom odnosu ili na relaciji koga manje ili više volim. Njima stavljaš do znanja da je svaka odluka koju donosiš uvek objektivna, a nikada subjektivna – kada se tako postave stvari, onda nema ni problema kada jedan od članova startne petorke (Edo Murić) zbog profila protivnika ni ne uđe u igru u polufinalu“.

Rado Trifunović, jedan od članova vašeg stručnog štaba, naslediće vas na klupi reprezentacije Slovenije – kako ste tokom zajedničkog raad funkcionisali sa asistentima, kakva je bila podela posla?

Trifunović je u Savezu već pet godina i najbolje poznaje problematiku i rad nacionalnog tima, Aleksandar Sekulić je radio sa Božom Maljkovićem i sa Džikićem u Krki, dok Jaka Lakovič možda još nema takvo trenersko iskustvo, ali njegovo igračko iskustvo i harizma bili su nam neprocenjivi. Sva trojica su odlični momci – moj posao kao glavnog trenera jeste da donosim odluke i da stojim iza njih, ali samo glup čovek može da veruje da sve zna i ja se nikada tako ne postavljam na sastancima.

Saradnja je bila vrhunska i sada se vraćamo na onu priču o hemiji, još jedan primer da se ona gradi pobedama i u stručnom štabu – recimo, i dalje razgovaram sa svim svojim kolegama iz zlatne genarcije Pistonsa 2004, a vrlo malo kontakta imam sa kolegama iz Klivlenda, sa kojima sam zajedno izgubio posao.

Kada je reč o podeli posla, Lakovič i ja smo radili malo više sa bekovima, a Trifunović i Sekulić malo više sa centrima. Bilo mi je važno da svi budu uključeni na treninzima, da imaju inicijativu i svako je bilo kada mogao da kaže nešto što je primetio. Skauting sledećeg rivala je svaki put na sebe preuzimao drugi trener, njima idu velike zasluge za naš uspeh, što se vidi i po tome koliko poštovanje i igrači gaje prema njima.

Radili ste sa brojnim velikanima sporta – koje su to zajedničke osobine svih velikih igrača?

Igor Kokoškov

Goran Dragić i Stiv Neš u timu Finiksa | Foto: Keith Allison / commons.wikimedia.org

Saradnja sa Stivom Nešom i Grentom Hilom učini da se kriterijumi podignu, i igrački i ljudski. Kada se oseti njihova veličina, posle je vrlo teško raditi sa igračima koji ne dele njihova shvatanja u svakom smislu, pogotovo mi je teško da gledam prosečnog igrača koji nema njihove radne navike i ljudske vrednosti. Sa Nešom i Hilom je bila situacija da je najbolji igrač u timu istovremeno i najprofesionalniji i najveći radnik, to mnogo olakšava posao treneru i pomaže ekipi.

Ni u jednom timu ne postoji 12 dobrih igrača i dobrih ljudi. Lideri, alfe ekipe daju suštinu celom sastavu – kada se opisuje bilo koja ekipa na svetu, opisuju se njeni najbolji igrači, dok ostali slede njihov primer. Goran je imao lepu priliku da uči od Neša, tri godine je igrao sa njim i sedeo je do njega u svlačionici, učio je od njega o pripremi, ritualima pre i posle treninga i u o svemu što je potrebno da se bude igrač svetske klase.

Stiv Neš je dvostruki najkorisniji igrač NBA lige, osam puta je igrao na Ol-staru, u pet sezona je bio najbolji asistent lige… Potrajalo bi kada bi se nabrajala sva njegova dostignuća, možete li malo da nam približite njegove radne navike?

On na teren uvek dolazi prvi, prethodno ima ritual u teretani gde radi na balansu. Svi mladi igrači tek izlaze na parket, a ti vidiš budućeg člana Kuće slavnih kako je već mokar od znoja jer je prošao i kroz svoj šutersku deonicu od 20-30 minuta. Njegovo ponašanje na treningu, način ishrane na putovanjima, a i ponašanje i rad tokom letnjeg perioda… Takvi igrači su dragoceni za trenera i za mlade košarkaše, sada je u Sloveniji npr. Luki Dončiću bilo veoma važno da uz sebe ima predvodnika kao što je Goran Dragić.

Treneri, imajte plan B

Uz veliku ljubav koju gaji prema svom poslu, Kokoškov mlađima poručuje da budu i oprezni.

Postoji ogromna razlika između rekreacije i sporta, profesionalni sport je veoma surov. Ne treba se plašiti borbe i ne želim da obeshrabrim mlade trenere, ali NBA je velika košarkaška planina i sa nje se malo bolje vidi stanje na tržištu. Zato želim trenerima da budu svesni koliko je to težak posao, koliko je zahtevan i konkurentan i koliko rizika nosi sa sobom. Moja poruka trenerima jeste da uvek imaju plan B, da završavaju školu, i da budu otvoreni jer je tržište malo i nije dovoljno novca u profesionalnom sportu“, naglašava Kokoškov.

 

Kada biste se vratili u Srbiju i edukovali naše trenere, koji su to principi iz SAD koje biste pre svega želeli da im prenesete?

Igor Kokoškov

Igor Kokoškov drži predavanje na seminaru Udruženja košarkaških trenera Srbije | Foto: youtube.com

Oni su organizaciono mnogo ispred nas. Kako je već nekoliko decenija toliki novac u opticaju, to daje mogućnost trenerima da se mnogo temeljnije bave jedino svojim poslom. Nisu oni pametniji od nas, ali poseduju kvalitetnije uslove od nas.

Takođe, američki sistem je veliki, počinje od srednje škole, preko koledža do NBA. Ne kažem da su svi treneri dobri, ali selekcija je takva da među trenerima ima mnogo visokoobrazovanih ljudi sa fakultetima, koji su elokventni i ozbiljni u svom poslu. Evropski treneri imaju dobar osećaj za igru, šmek, “fintu“ i taj zanatski deo nikada im nije nedostajao, ali u SAD su znatno ispred nas zbog studioznosti i organizovanosti.

Mnogo puta ste rekli da brinete jedino o onome na šta možete da utičete – ipak, koliko vam je zlatna medalja sa Slovenijom podigla šanse da budete prvi evropski glavni trener u NBA?

Tajming Evrobasketa bio je odličan. Svi su bili “gladni“ i uzbuđeni zbog početka nove sezone, a nije bilo košarke jer nisu počeli ni NCAA ni NBA kampovi. Pri tom je veliki broj igrača iz NBA bio na Evrobasketu, pa je i ESPN 3 pratio dešavanja u završnici turnira. U Turskoj je bilo mnogo i generalnih menadžera i skauta, ali jesam iznenađen koliko je ljudi u SAD to pratilo i koliko je bilo poruka i poziva kako je takmičenje odmicalo.

Bez lažne skromnosti, razmišljam jedino o timu u kojem sam sada i srećan sam što sam tu, niti zaboravljam odakle sam krenuo. Kako je govorio moj deda Veljko, “ima uvek 100 gorih i 100 boljih od tebe“, stvari u trenerskom poslu brzo se menjaju i ne treba biti nezahvalan, u životu može da bude i gore, tako da ne želim da budem nesrećan ako se ne desi da postanem glavni trener. Ipak, stvari nisu iste posle ovog leta i turnira i siguran sam da ljudi malo drugačije gledaju na mene kao trenera i u Evropi i u SAD, ali to ne menja moj stav – isti sam i trener i čovek od pre dva meseca.