3-4-3: Od Poca i Čepmena do Kontea i Muslina

Početni sistemi igre nisu garantovali nikakav spektakl na terenu. Škotski model 2-2-6 kao odgovor engleskoj varijanti 1-1-8 podrazumevao je golmansko ispucavanje lopte na drugu polovinu terena i haotične duele osmorice napadača sa kompletnim protivničkim timom. Nije tu bilo ni golova, ni šansi niti nekih velikih uzbuđenja.

Kick and run‘ fudbalu definitivno je odzvonilo 1925. godine kada su ‘Šefildska pravila‘ stupila na snagu i modifikovanom verzijom ofsajda raširila nove horizonte.

Reprezentacija Urugvaja na Olimpijskim igrama 1928. godine | Foto: commons.wikimedia.org

Ubrzo se rađaju prvi ozbiljni modeli igre. ‘Piramida‘ i ‘Sistem‘. Prvi, poznatiji kao ‘WW sistem‘, svodio se na osnovni raspored sa dva beka ispred golmana, trojicu centarhalfova na sredini terena i petoricu napadača (dva krila, dve polutke i špic).

Blekburn je u tom sistemu osvojio pet trofeja u Kupu Engleske, Đenova gospodarila italijanskim fudbalom, a Urugvaj je uzeo dva olimpijska zlata (1924. i 1928).

Sa ‘Metodom‘ kao legalnim naslednikom ‘Piramide‘, Vitorijo Poco trijumfuje na dva svetska prvenstva (1934. i 1938), a legendarni Hugo Meisl udara temelje čuvenom austrijskom ‘Wunderteamu‘.

Taktički gledano, ‘Metod‘ je ličio na 2-3-2-3 i u odnosu na ‘Piramidu‘ nudio je lakšu organizaciju odbrambene faze i brži protok lopte na sredini terena. Juventus je na taj način osvojio pet uzastopnih titula početkom tridesetih godina prošlog veka.

Nas ovde zanima onaj drugi sistem. Baš tako se i zvao.’Sistem‘. Ili ‘WM‘ model igre koji je vremenom evoluirao u 3-4-3. Defanzivni vezni igrač (centarhalf) spustio se u liniju između dva beka i preuzeo ulogu klasičnog libera. Njegov zadatak bio je da motri na protivničkog špica i da organizuje defanzivnu fazu igre.

Očigledna je suštinska razlika između dva stila koja su obeležila jednu fudbalsku epohu. ‘Metod‘ se zasnivao na čvrstoj igri u odbrani i ubitačnim kontranapadima, dok je ‘Sistem‘ favorizovao pâs, tehniku i posed lopte.

3-4-3: Od Poca i Čepmena do Kontea i Muslina

Vitorio Poco proslavlja pobedu sa svojim igračima | Foto: commons.wikimedia.org

Vitorio Poco u Italiji i Herbert Čepmen u Engleskoj važili su za perfektne interpretatore takozvanog ‘Sistema’, preteče moderne varijante 3-4-3, a ‘Grande Torino‘ za ekipu koja je uspela da taj način igre dovede na korak od savršenstva. Nikada Italiju ne bi smatrali ‘katenaćo’ nacijom da prokleta avionska nesreća na Supergi nije zauvek odnela jednu od najtalentovanijih generacija u istoriji evropskog fudbala.​

Moderna verzija 3-4-3 stupa na scenu krajem devedestih kao revolucionarni odgovor na klasičnu varijantu sistema 4-4-2.

Iako ga brojni stručnjaci smatraju izrazito ofanzivnim načinom igre, suštinski ima potpuno drugu namenu. Kreće se od pretpostavke da sa tri beka u zadnjoj liniji ekipa koja brani prostor ima višak i samim tim lakši posao protiv dva protivnička napadača. Uostalom, istom idejom vodio se i Antonio Konte prošle sezon,e kada je promenom sistema igre preporodio Čelsi i uhvatio zalet ka tituli:

Počeo sam sa 4-2-4, pa prešao na 4-3-3 i povremeno koristio 4-2-3-1 – priseća se Italijan lutanja sa taktikom na početku londonske epizode – Nije funkcionisalo jer smo primali mnogo golova i dozvoljavali rivalima da stvore veliki broj šansi. Morao sam nešto da promenim i opredelio sam se za 3-4-3. Postali smo čvrši i organizovaniji pozadi, ali što je još važnije, imali smo napadače koji su se svojim karakteristikama savršeno uklopili u taj način igre“.

Atraktivan i efikasan fudbal može da se igra sa bilo kojim sistemom. Ključ je u mentalitetu i intezitetu rada. Kompleksnost sistema 3-4-3 zahteva apsolutnu posvećenost kompletnog igračkog kadra i svih članova stručnog štaba.

Ekipa mora da deluje poput muzičkog orkestra u kojem svako svira različiti instrument, a ipak svi stvaraju istu partituru. To se postiže didaktičkim i situacionim vežbama, bez zapostavljanja individualnih kvaliteta i tehničkih sposobnosti svakog pojedinca.

Muslin je posle detaljne analize došao do zaključka da je 3-4-3 idealan sistem u kojem bi sve pozitivne karakteristike naših igrača najlakše došle do izražaja – kaže Slobodan Bobe Pavković, poznati fudbalski analitičar i član stručnog štaba ‘A’ reprezentacije Srbije – Morate biti svesni da taj sistem nije krut i da se zahvaljujući prelivanjima i tranziciji lako pretvara u druge varijante. Najčešće u 3-4-2-1 u fazi napada, odnosno 5-4-1 kada protivnik ima posed“.

3-4-3: Od Poca i Čepmena do Kontea i Muslina

Slobodan Pavković i Mladen Krstajić | Foto: Fudbalski savez Srbije

Slobodan Pavković nastavio je sa radom u stručnom štabu ‘A’ reprezentacije posle smene Slavoljuba Muslina i zajedno sa vršiocem dužnosti selektora Mladenom Krstajićem učestvovao u promeni sistema igre za mečeve na Dalekom istoku:

Za mene je bilo veliko iznenađenje što je Marćelo Lipi izašao u sistemu 3-4-3 na prijateljskoj utakmici protiv naše reprezentacije. Pazite, to je apsurd. On zna da mu cele kvalifikacije igramo u tom sistemu i pretpostavlja da nećemo ništa menjati. Uprkos tome, opredeljuje se za ‘ogledalo’, iako je opšte poznato da u duelu dva ista sistema, u svakoj zoni terena imate situaciju ‘jedan na jedan’ i tu pobeđuje tim sa više individualnog kvaliteta. Ako ideš sistem na sistem, moraš da imaš jake pojedince da bi izvukao neku korist. Da smo išli isključivo na rezultat, ostali bismo verni starom modelu igre i možda bi ostvarili još ubedljiviju pobedu“.

Krenimo redom. Sistem 3-4-3 garantuje lakši izlazak iz protivničkog presinga jer golman u početnoj fazi akcije ima jedno rešenje više u odnosu na varijantu sa samo dva centralna beka.

U tom sistemu postoji pet ključnih pozicija na terenu. Centralni bek, desni bočni u veznom redu, centralni vezni, krilni napadač i taj špic ili ‘target-man’. Na tim mestima moraš da imaš polivalentne igrače. Ukoliko bilo ko od te petorice fudbalera nije u mogućnosti da odgovori zahtevima na najmanje dve različite pozicije, već si u problemu. Najbolji primer je Tadić. Na početku kvalifikacija izvanredno je odigrao ulogu krilnog napadača. Ulazio je u sredinu, pripremao šanse i bio neumoljiv kao realizator. Kada je on pao u formi, sistem više nije funkcionisao i Srbija se mučila u finišu kvalifikacija“.

Nijedan sistem ne podrazumeva striktni raspored linija tima tokom cele utakmice. Sposobnost trenera, kao i kvalitet ekipe, ogledaju se u tome koliko vešto vrše korekcije u zavisnosti od razvoja situacije na terenu. Samo vrhunski uigrane ekipe promene sistem u određenom trenutku meča, a da pri tom ne odstupe od svoje filozofije i taktičkog aspekta.

Ja to nazivam ‘veštinom prilagođavanja’, ona je jako bitan segment u pripremi svake utakmice. Recimo, mi smišljamo taktiku za Vels koji u kontinuitetu igra u sistemu 3-4-2-1. Dakle, Ramzi i Bejl iza Vouksa ili Robson-Kanua. Odjednom, dobijamo protokol i vidimo da se Kolman odlučio za dva špica. U redu, to nije problem. Vi sa sistemom 3-4-3 niste inferiorni ni u jednoj liniji tima. Pozadi su trojica bekova protiv dva njihova napadača, na sredini je egal i napred imaš trojicu koji individualnim potezom mogu da naprave višak. Međutim, pad naše igre počinje protiv Velsa u Beogradu. Ako protivnik igra sa petoricom u zadnjoj liniji i četvoricom defanzivno orijetnisanih veznih igrača, onda tvoj sistem 3-4-3 ulazi u veliki problem. Svi prolazi su zatvoreni i ti moraš da tražiš neko alternativno rešenje. Tadić se u tim trenucima vraćao u sredinu terena, što je bilo apsolutno pogrešno. On kao napadač na taj način izlazi iz igre i nema više svoju funkciju. Kostić je dolazio na njegovo mesto i imali smo totalni poremećaj pozicione igre koji nismo uspeli da uspostavimo do kraja utakmice. Pa bogami, ni do kraja kvalifikacionog ciklusa“.

Svaki sistem zahteva vreme da bi počeo da daje rezultate. Primera radi, Vladimir Vajs je naprasno doneo odluku da pređe na 3-4-3 za utakmicu protiv Moldavije i doživeo je krah. Igrači moraju da dišu kao jedan i da besprekorno poštuju taktičke zahteve.

3-4-3: Od Poca i Čepmena do Kontea i Muslina

Branislav Ivanović na meču protiv Irske | Foto: Fudbalski savez Srbije

Veoma je zanimljiva ta linija bekova. Imali smo Baneta Ivanovića na poziciji bočnog štopera koji je aktivno učestvovao u građenju napada, pa čak i u završnicama. Pogledajte kako je izneo loptu protiv Gruzije i inicirao akciju kod pobedonosnog gola Prijovića. Protiv Irske je prvi kontakt sa loptom najčešće imao na njihovoj polovini terena, što je rečit podatak. Protivnik uglavnom ne očekuje da desni štoper bude pokretač ili organizator akcije. Mi smo na tom meču u Ivanoviću dobili dodatnu referencu u fazi napada. Menjao je težište igre (dijagonale ili lopte u dubinu) i bio jedan od najkreativnijih igrača u našem timu. Kada dodaš Tadića, koji na desnoj strani traži međuprostore između centralnog i bočnog beka ili između dve linije protivničkog tima, pa još i Rukavinu koji izađe visoko, dobijaš trougao koji je nemoguće zaustaviti. Na prvoj utakmici protiv Irske imali smo nešto slično, ali na levoj strani preko Mladenovića, Jagoša Vukovića i Kostića“.

Analizirajući igru naše reprezentacije i tragajući za najefikasnijim rešenjima, Pavković se uglavnom fokusirao na ideju koja je Konteu obezbedila šampionsko slavlje sa Čelsijem prošle sezone:

3-4-3: Od Poca i Čepmena do Kontea i Muslina

Čelsi – šampion Engleske u sezoni 2016/17 | Foto: commons.wikimedia.org

“To je bila kopija onoga što smo mi igrali u kvalifikacijama. Sviđala mi se i Poketinova varijacija na temu (3-5-1-1) u Totenhemu. Sa Kejnom, Songom i Eriksenom to zaista podseća na naš model u fazi napada. Za mene je perfektna interpretacija sistema 3-4-3 ono što je Venger odigrao nedavno u meču sa Totenhemom. Našao je idealan spoj sa Lakazetom kao finalizatorom akcija koje kreiraju Ozil i Aleksis Sančez. Sa Beljerinom na boku i Ramzijem u sredini to deluje u isto vreme i atraktivno i efikasno”.

Igra Antonija Rukavine često je bila predmet diskusije među fudbalskim stručnjacima tokom puta ka Rusiji. Fudbaler koji uglavnom greje klupu u španskom Viljarealu bio je jedan od najstandardnijih igrača u postavi Slavoljuba Muslina.

“Možda se neko neće saglasiti, ali za mene je Rukavina ključni igrač naših kvalifikacija. Ako pažljivo pogledate svih devet utakmica koje je odigrao, zapazićete da je imao važnu ulogu u završnici gotovo svake akcije srpskog tima. On je taj koji uvek prati visinu napada. Ne dogodi se da dođemo na 40 metara od gola protivnika, a da njega nema da desnom boku, spremnog da prihvati loptu i uputi centaršut. Kao nekada ona klasična krila. Kretanja bez lopte, pravovremena utrčavanja u prazne prostore, ubacivanja iz drugog plana… Njegov problem je bio druge prirode. U Kardifu je, recimo, prvih osam centaršuteva uputio na pogrešnu adresu. Tek je deveti urodio plodom i posle Mitrovićevog trzaja glavom lopta je završila u mreži. Za mene je Rukavina zahvaljujući svom čitanju igre model desnog bočnog igrača u sistemu 3-4-3. Nije on bio ništa defanzivniji od Gačinovića na istoj toj poziciji protiv Moldavije u Beogradu. Zato ne delim mišljenje onih koji tvrde da smo sa Kolarovom i Rukavinom bili odbrambeno orijentisani u ovim kvalifikacijama. U redu, nije to bilo ni ultraofanzivno kao npr. kod Belgije koja ima Karaska i Menijea na tim pozicijama, ali sasvim dovoljno da nam opredeljenje dobije napadački karakter. Druga priča bila bi sa Banetom Ivanovićem na mestu Rukavine, to već jeste defanzivna varijanta”.

U fazi odbrane, najvažniju ulogu u sistemu 3-4-3 ima centralni defanzivni igrač. On mora da bude lider na terenu. Ne samo da pleni fudbalskim znanjem (smisao za igru, skok, ‘jedan na jedan’), nego i izraženim karakterom. Bukvalno da komanduje odbranom.

3-4-3: Od Poca i Čepmena do Kontea i Muslina

Franc Bekenbauer u dresu Nemačke | Foto: commons.wikimedia.org

“Kod nas su to igrali Nastasić ili Maksimović. Igrač na toj poziciji održava konstantnu komunikaciju sa golmanom, započinje napad i donosi najvažnije odluke. Od njega zavisi koliko zadnja linija izlazi visoko, da li se povlačimo pred naletom protivnika ili idemo na ofsajd. Dakle, taj fudbaler nosi ogromnu odgovornost i predstavlja modernu varijantu ‘libera’ koju je sedamdesetih patentirao Kajzer Franc (Bekenbauer)“.

Treneri praktikuju da na krilnim napadačkim pozicijama igraju fudbaleri sa ‘kontra nogom’. Od njih se ne očekuju centaršutevi (to je posao bočnih veznih igrača), već ulazak u sredinu terena, šut jačom nogom ili pâs koji bi napadača spojio sa protivničkim golom. Ukoliko svako poštuje svoj deo posla, sistem 3-4-3 nudi brojne prednosti.

“Kada bočni vezni igrači odu visoko napred, štoperi dovoljno rašire i trojica napadača ostanu na polovini protivnika gde najčešće vežu uz sebe čak četvoricu defanzivaca, onda na svojoj polovini terena imate 8 na 6. Sa dobrim rasporedom igrača praviš mrežu preko koje lako iznosiš loptu i gradiš smisleni napad. Nama to nije najbolje funkcionisalo jer nam je poziciona igra u početnoj fazi akcije imala dosta nedostataka. Nismo dovoljno insistirali na zauzimanju idealnih pozicija. Brzo smo gubili posed i pored toga što na sredini terena imamo tehnički obučene igrače”.

Ako vas i dalje zbunjuje kako je večitoj rezervi Njukasla Aleksandru Mitroviću pošlo za rukom da bude najbolji strelac Srbije u kvalifikacijama, dobro obratite pažnju na karakteristike idealnog tipa špica za sistem 3-4-3. Traži se robusna verzija centralnog napadača. Pivot koji ume da igra leđima okrenut golu, da prihvati i zadrži loptu kako bi omogućio pomeranje ostalih linija tima. Igrač koji daje dubinu i koji poseduje izuzetne skakačke sposobnosti da bi sa njim tim imao ‘referencu’ u eventualnoj igri dugim loptama iz zadnje linije i, istovremeno, metu u koju gađa posle uspešne akcije po boku.

Jedno je interpretacija sistema, a sasvim drugo saradnja između igrača. Ako potonje omane, uzaludan je bilo koji sistem. To nas je i koštalo sloma u Beču.

“Ni danas ne mogu da objasnim šta se tamo dogodilo. Misterija. Jednostavno, izbor igrača za tu utakmicu bio je totalno pogrešan”.

Opservacija “loš izbor igrača“ za utakmicu u Austriji odnosi se pre svega na prisustvo Stefana Mitrovića u startnoj postavi. Bila je to jedna od najvećih grešaka Slavoljuba Muslina u proteklom kvalifikacionom ciklusu. Pružiti prednost igraču diskutabilnih kvaliteta u odnosu na fudbalera koji pruža standardno dobre partije u Ligi šampiona i ima znatno više iskustva u saradnji sa Ivanovićem i Nastasićem (Duško Tošić), moglo je da ima dalekosežne posledice po srpski fudbal. Od kolike je važnosti da se defanzivci poznaju u dušu i igraju zajedno u dužem vremenskom periodu, najslikovitiji primer stiže iz zemlje koja posle 60 godina neće biti učesnik Svetskog prvenstva:

Setite se kako je BBC funkcionisao proteklih nekoliko godina u Juventusu, a koliko se sada muče sva trojica od kako je Bonući prešao u Milan” – kaže Bobe Pavković.

Najveća mana sistema 3-4-3 jeste deficit igrača u sredini terena. Ako protivnik igra 4-3-3 ili 4-2-3-1, automatski ima fudbalera više u zoni u kojoj se vode dueli presudni za dalji razvoj akcije.

3-4-3: Od Poca i Čepmena do Kontea i Muslina

Dušan Tadić na treningu reprezentacije Srbije | Foto: Fudbalski savez Srbije

“Mi smo taj problem imali u obe utakmice sa Gruzijom. U Tbilisiju su Matić i Milivojević vodili žestoke borbe sa Kankavom i Gvilijom, dok je njihov zadnji vezni Kvekveškiri skoro uvek bio potpuno slobodan. Iz tog viška su nam i dali gol i stvorili dve-tri sjajne prilike da zatvore meč. U Beogradu smo iz istog razloga bili na velikim mukama u prvom poluvremenu. Svaki sistem mora da bude elastičan i samo takav je dobar i efikasan. Da smo pravili dobre rotacije, imali bismo ‘3 na 3’ u sredini terena, što bi Gudelju i Matiću znatno olakšalo posao. U varijanti kada smo igrali protiv 4-3-3, naš bočni igrač (Kolarov) često je ostajao u situaciji ‘jedan na dva’, nudeći protivniku ogroman prostor za kombinovanje i ulazak u šansu. Ideja je bila da kada rival počne napad od desnog beka, Kostić izlazi na njega, Mitrović traži prostor između dva centralna beka, a Tadić ulazi u sredinu da odigra fazu odbrane kao vezni igrač. Svaki put kada nismo dovoljno brzo napravili balans, protivnik je stvarao višak”.

Shodno “genetskim“ predispozicijama, 3-4-3 u obavezi je da zadrži ofanzivna svojstva nekadašnjeg ‘Sistema’ i da timu koja ga primenjuje u praksi obezbedi superiornost na terenu. Srbija se jeste kvalifikovala na Svetsko prvenstvo kao prva u grupi, ali daleko od toga da je blistala i ostavila utisak ekipe koja je kadra za zapaženiji rezultat na završnom turniru.

“Nedostajalo je više sinhronizacije na sredini terena. I možda da taj drugi centralni vezni bude naglašeno ofanzivan. Ti na tom mestu ne možeš da igraš samo kao vezni igrač koji dodaje loptu. Od tebe se očekuje da se pridodaš napadu, učestvuješ u kreiranju akcije i, ukoliko se ukaže prilika, da zapretiš udarcem ili završnim pasom. Onaj drugi zadnji vezni tu je da obezbedi napad”.

Dolazimo do ključnog pitanja. Kako u takvom sistemu nije bilo mesta za Sergeja Milinković-Savića? Nije li univerzalac Lacija idealno rešenje za tog “izrazito ofanzivnog pleja“.

“Ako se ne varam, Austrija je samo jednu utakmicu u ovom ciklusu odigrala u sistemu 3-4-3, i to protiv Moldavije u Beču. Tada je Ilsanker bio na poziciji korektora veznog reda, dok je uloga drugog centralnog veznog poverena Zlatku Junuzoviću. Dakle, igraču koji u onoj standardnoj postavci 4-2-3-1 igra ‘desetku’ iza špica. I on je fenomenalno odradio posao, mislim da je i namestio oba gola. Jasno je da Sergej poseduje vanserijski kvalitet, ali Muslin je procenio da su mu u tom sistemu potrebni neki drugi igrači”.

Čudno je da fudbaler takvog potencijala nije našao mesto u zamislima bivšeg selektora Srbije. Tu nema velike misterije, jasno je da je reč o sukobu čiji uzroci nikada nisu izašli u javnost. Ako se neki igrač svojim karakteristikama ne uklapa u sistem 3-4-3, onda je to Adem Ljajić koga je Muslin u finišu kvalifikacija vratio na reprezentativni spisak.

I bez pomoći Milinković-Savića Srbija se kvalifikovala za Svetsko prvenstvo i zato kapa dole selektoru i njegovim saradnicima. Pitajte Venturu, Advokata, Ševčenka ili Martina O’Nila da li bi prihvatili ‘ružnu igru’ u zamenu za rusku vizu. Iz njihovog odgovora shvatićete veličinu i značaj srpskog podviga.