Šta može da očekuje trener u Kini?

Prošle nedelje, titulom Novaka Đokovića na turniru u Šangaju, okončana je azijska turneja na ATP turu. Šangaj je turnir iz Masters 1000 serije, jedini nivo u tenisu ispod Gren slem turnira, a Kina ukupno ima četiri ATP turnira u kalendaru muškog tenisa i čak 11 na najvišem nivou ženskog tenisa – WTA.

Uz nebrojeno čelendžera, jasno je da je tenis postaje izuzetno popularan u najmnogoljudnijoj zemlji sveta, a još popularniji je od velikih uspeha Li Na, koja je svojevremeno bila druga teniserka sveta i osvojila dve najveće titule (Rolan Garos 2011, Australijan open 2014).

Đoković je i ove godine istakao da se u Kini oseća kao kod kuće zbog velike i predane podrške navijača. On jeste jedan od najboljih tenisera svih vremena, ali Daleki Istok gostoljubiv je prema svim ljudima sa ovih prostora. To ilustruje sve veći broj ovdašnjih trenera u Kini – fudbalskih i košarkaških, ali naravno i teniskih.

Šta može da oćekuje trener u Kini?

Boris Gavrilović započeo je trenersku karijeru u Crvenoj zvezdi Foto: Privatna arhiva

Sportifico je razgovarao sa Borisom Gavrilovićem, teniskim trenerom koji je tim poslom počeo da se bavi 2006. godine u Crvenoj zvezdi. Šest godina je bio asistent Jovanu Liliću, potom je rešio da se oproba u inostranstvu. Imao je ponude i iz Indije i Katara, odlučio se za Kinu i, kako kaže, veoma je srećan zbog te odluke i nijednom zbog nje nije zažalio, naprotiv.

“Radio sam do sada u pet različitih klubova. Dovedu me da im predstavim Play and Stay program, on podrazumeva manje mreže, lakše i manje rekete, manje dimenzije terena… To je bazični program sa kojim oni mnogo lutaju i u kojem za sada nemaju stručnjake. Toliko me i drže, dok to postavim sve na noge, obučim njihove trenere i onda idem dalje“, počinje Gavrilović za Sportifico.

Gavrilović je jedan od mnogih srpskih trenera koji sa uspehom radi u Kini.

“Često se šalim da bi predsednik trebalo da mi dâ zahvalnicu jer sam odveo više od 20 trenera u Kinu. Neki su povukli i porodice, nadam se da smo malo podigli standard u Srbiji“, šali se Gavrilović, “Najviše teniskih trenera, odveo sam i tri fudbalska trenera. Samo nekoliko ljudi radi na najvišem nivou. Aleksandar Slović sa mladom Vang Sinju, koja je fantastična. Drugi je Goran Tošić, koji radi u Guangdžou akademiji sa Saisai Ženg (57. na svetu), Magdom Linet“.

Osnovni problem jeste što tenis nije sport koji je tradicijom ukorenjen. Otuda Kinezi ne poznaju metodologiju rada, još na pravi način ne osećaju trening i moraju da dovedu strance. Prvo su došle kompanije poput PTR (Professional Tennis Registry) i GPTCA (Global Professional Tennis Coach Association) – njihovi kratkotrajni kursevi jesu imali dejstva, dolazili su i imena poput Borisa Bekera i Huana Karlosa Ferera, ali bio je potreban temeljniji pristup. Zato su tu naši.

“Stranac je potvrda kvaliteta – to nije uvek tako, ali mi se trudimo da im ponudimo ono što najbolje znamo. U košarci svaki klub ima Amerikanca, a u tenisu je napravljeno da su to naši ljudi, iz Srbije i Hrvatske. Teniski kondicioni treneri ovde u Kini su 100% Hrvati, izuzetno rade i mnogo ih cene“, kaže Gavrilović i dodaje:

Šta može da oćekuje trener u Kini?

U Kini je imao priliku da upozna i Novaka Đokovića | Foto: Privatna arhiva

“Nije lako za rad, jesu malo komplikovani, ali pružili su meni i ostalima mnogo toga, Kina je otvorena i prijemčiva za strance, hoće da uče i ne stide se da uče. Ima mnogo svetlih primera. Doduše, oni koji su imali sreću da igraju tenis, ITF ili ATP, oni umeju da budu nezainteresovani da uče osnove, već bi odmah da rade s nekim talentovanim juniorima ili slično. Spremniji su da uče oni koji su odabrali tenis na fakultetu npr, ima ih nekoliko stvarno dobrih. Oni rade isto što su ovde i fudbalski treneri radili pre 20 godina – idu sa rokovnicima, zapisuju šta govorimo, kakve vežbe dajemo i sl. Dosta je onih koji su napredovali, postepeno upijaju i rade mnogo bolje nego što je bio slučaj pre“.

Boris je već četiri godine u Kini, radio je u Harbinu na -37, ali i u Hohotu u unutrašnjoj Mongoliji, u Gvangdžouu na akademiji… Ipak, nailazi i na poteškoće u radu – osim već spomenutih, problem je i taj što tenis nije dostupan svoj deci.

“Dosta toga im teško pada jer su prilično nezainteresovani – skoro sam pitao nekog klinca ko je Federer, a on mi kaže da nema pojma ko je to. Tenis, kao i golf, igraju uglavnom bogata deca i to je stvar imidža – mnogi šalju dete samo da bi rekli kako imaju stranog trenera. Drugi problem jeste što su ovde škole od sedam ujutru do šest popodne, posle dva-tri sata domaćeg. Svako dete ide na engleski, šah, solfeđo, klavir, pa nisu fokusirani na jedan sport – kada nešto ne voliš toliko i kada ti je to peta obaveza u toku dana, normalno je da je nama otežan posao. Ima izuzetaka, na akademiji u Guangdžouu klinci su drugačiji, dolaze iz cele Kine da igraju, to je drugačije“, objašnjava Gavrilović.

Ćijang Vang, trenutno 23. teniserka sveta, hit je jeseni na WTA turu – osvojila je trofej u Gvangdžoouu, a pobedila je igračice poput Pliškove, Sabalenke, Kuznjecove… Ona je jedan od četiri Kineskinje u Top 100, a najbolje plasirani muškarac jeste Že Džang na 214. mestu. Nije to slučaj samo sada, uvek su žene uspešnije od muškaraca, a Borisa pitamo zašto je to tako.

Šta može da oćekuje trener u Kini?

Boris je pratio oporavak Jelene Janković | Foto: Privatna arhiva

Ranije je osnovni problem bio taj što su bili fizički slabiji. Sada ipak sve više ima i tenisera, nisu uopšte toliko niski, pogotovo nova generacija ima od 185 cm od 190 cm. Ipak ženski tenis ne može da se poredi sa muškim u smislu fizikalnosti – Kineskinje su sličnije visine i mogu da pariraju, dok Kinezi to nisu mogli. Drugi problem jeste što su muška deca ovde zaštićena… Nasleđuju već sa 18 godina korporacije, voze skupa kola i mnoge od njih ne zanimaju slabiji turniri – zašto bi se baktao na čelendžerima i fjučersima? Tako i Vu Di (trenutno 234. na svetu) sa sponzorima, Roleks i Mercedes… Nemaju motiv, teško je učiniti da se bore, moraju da nađu način da to promene“, kaže srpski trener i dodaje:

“Sa druge strane, devojke su uglavnom došle iz manjih mesta, a ženska deca ovde su naučena da se bore odmalena. To je tako godinama unazad. Radio sam za jednog dečka, on je bio među 500 što je tada bio najveći uspeh, sparingovao je i sa Anom Ivanović na Vimbldonu, a on mi je otvoreno rekao: ‘Nemam, Borise, hrabrosti da završim meč. Povedem, borim se, vodim 1-0 i ne mogu, nešto se desi‘. Devojke i grizu i hrabrije su“.

U Kini ne postoje prvenstva do 10, 12 , 14 godina – zemlja je ogromna, distance velike, kao i razlike u vremenskim prilikama.

“U Kini dakle sve funkcioniše po sistemu provincija. Nezvanično prvenstvo jeste Najki turnir po starosnim kategorijama. Ipak, nacionalne igre najvažnija su stvar – one se održavaju svake četiri godine, neko se izbori za domaćinstvo i onda se izgradi sva infrastruktura koja ostaje domaćinu. To igraju svi i u tenisu osvajaju profesionalci. Poslednjih godina je prvak osvajao milion dolara, osvojila je Peng Šuai. Šampioni postaju zvezde, dobijaju ugovore, reklame, veliki je novac u pitanju“, objašnjava Gavrilović.

Kako ističe, od Kineza je van terena mnogo naučio.

“O tome bih mogao da govorim dva dana jer su specifični, veoma su posvećeni. Miroljubiv su narod i nisu nimalo naivni, iako u Evropi često vlada takva predrasuda o njima. Najvažnija stvar u toku dana im je obrok, da jedu na vreme – to čine iz poštovanja prema svima onima koji su umrli od gladi, toga se strogo pridržavaju. Jedu u sedam ujutru, u podne i u šest uveče, tada staje sve, ne zanima ih ništa, a to mi je fascinantno i danas. Vole dobre automobile, na telefonu su 00-24, ili igraju igrice ili gledaju svoje serije. Ne veruju mnogo u lekove, više su za tradicionalnu medicinu, pa sam dosta naučio o akupunkturi i sličnim stvarima“.

Boravak u Kini omogućio je Gavriloviću pristup svim turnirima, pa je imao blizak kontakt sa nekim od najvećih imena svetskog tenisa. Posebno upečatljiv bio je period proveden sa Rafaelom Nadalom.

Šta može da oćekuje trener u Kini?

Boris je imao priliku da radi sa Nadalom | Foto: Privatna arhiva

“Sedam dana sam bio sa njim skoro po ceo dan – u hotelu, na kompleksu, restoranu, u teretani na oporavku… Nije me iznenadio, normalan je i prijatan. Velika mi je želja bila da ga upoznam, popričali smo malo. U restoranu pred meč igra ‘ne ljuti se čoveče‘ sa svojim timom – ekipa mu je dobra, drže se skupa. Kada krene na meč, potpuno se ‘prešalta‘,čovek više nije ovde na ovoj planeti, ne postoji ništa sa strane. Veliki profesionalac, toliki da recimo odmah posle meča na biciklu radi oporavak. Često je nasmejan, skroman, od njega može mnogo da se nauči. Bio sam iznenađen jedino time što mu je koka-kola u ruci svaki put posle obroka“.

Boris je gledao oporavak Jelene Janković i Martine Hingis, nekoliko puta se video i sa Novakom Đokovićem kojeg opisuje kao “ljudsku gromadu i pristojnog čoveka“.

“Imao sam lepo iskustvo i sa Del Potrom, koji mi je na čistom srpskom rekao: ‘O, Beograd, Srbija, moji prijatelji‘. Dimitrov je isto super lik, Kirjos je malo na svoju ruku, ali je velika zvezda ovde i neke njegove treninge gledalo je više ljudi nego neke mečeve u Pekingu. Nedavno sam proveo jedan sa Endijem Marijem, video kako se zagreva i kako trenira – isto jako normalan momak. To su velike stvari za mene kao trenera jer se nauče stvari kojih nema u knjigama“, zaključuje Gavrilović za Sportifico.

Upravo takva iskustva pomoći će Borisu i ostalima da sa decom rade još bolje kako bi se brojnost Kineza transformisala u veliki broj vrhunskih tenisera i teniserki. Problema još ima, ali Kinezi ih polako prevazilaze upornošču i uz pomoć stranaca. Zato nemojte da vas iznenadi ako na ATP i WTA turu sve češće vidite crvenu zastavu sa pet zvezdica.