Aleksandar Janković – osobine lidera, mentalitet, Muslin i Crvena zvezda

Aleksandar Janković trenutno je selektor mlade reprezentacije Kine, a trenersku karijeru počeo je kao asistent Slavoljuba Muslina u Crvenoj zvezdi.

Muslinu je posle bio asistent i u LevskomMetalurgu, Lokomotivi iz Moskve i Lokerenu, a prvi put glavni trener bio je u Zvezdi u sezoni 2007/2008.

Potom je vodio Lokeren, tri godine je bio selektor U21 reprezentacije Srbije, još jednom je kratko bio u Zvezdi, da bi najzapaženije rezultate i najveće poverenje imao vodeći Mehelen. Bio je zatim u Standardu, potom ponovo u Mehelenu, a posle pauze od osam meseci prihvatio se posla u Kini.

Aleksandar Janković i Saša Ozmo

Aleksandar Janković u razgovoru sa urednikom ProFeed | Foto: Sportifico

U prvom delu intervjua za Sportifico 46-godišnji Janković govorio je o izazovima sa kojima se susreće u Kini, o tome zašto samokritičnost i poniznost brzo nestaju kod mladih igrača, o vrlo interesantnom slučaju Sofijana Hanija, sada zvezde moskovskog Spartaka, zatim o “tim bildingu“ u zatvoru i izgradnji sistema u Mehelenu…

Sledi nastavak intervjua u kojem će uživati svako ko voli fudbal.

“Hijerarhija se u fudbalu lako uspostavlja, vidi se ko zaista želi loptu kada gori“

Govorili ste o poniznosti i radosti igre – kako napraviti balans između toga da je fudbal i dalje zabava, a s druge strane unapređivati tehniku i veštine u mlađim kategorijama?

U pitanju ste rekli presudnu stvar za moj odgovor – ključ je u unapređivanju veština. Zatim individualni rad, koji je u velikoj meri kod nas zanemaren, u velikim klubovima prođe i po nekoliko godina bez ijednog individualnog treninga. Unapređivanje veština kroz individualni rad nema apsolutno nikakve veze sa sistemom igre i taktikom jer su neke stvari potrebne u bilo kom sistemu. Na tome je moj akcenat, a kasnije se to unapređuje i ukalupljuje se u šeme i linije kretanja u sistemu igre. Suštinski, tehnika mora da se vežba bez obzira na taktiku – to je baza, a sistem igre se samo kasnije naslanja na to. Od toga direktno zavisi hoće li neko biti fudbaler ili neće, to je mnogo bitnio u formiranju igrača, a klinci koji ne rade na sebi potpišu eventualno jedan ugovor u inostranstvu i posle nestaju.

Takođe, način takmičenja je važno pitanje, guranje klinaca u neke lige gde se osvaja nešto. Već tada dolazi do nezdrave selekcije jer zbog instant rezultata treneri još u petlićima biraju fizički dominantnu decu, a sitniju guraju po strani bez obzira na tehničke predispozicije. To i takvo takmičenje utiče na i igrača i trenera jer se razmišlja samo o rezultatima, a ne o pravljenju igrača za budućnost. Iako sam protiv liga, ja podržavam takmičenja, mada ne u tom ritmu. Klinci za 12-13 godina igraju po 20 takmičarskih utakmica i sve su bitne. Pa kad nema tih utakmica, onda igraju turnire i svuda mora da se pobedi. Deca vole utakmice, ali preveliki broj utakmica oduzima vreme za kvalitetan i koristan trening. Neka se takmiče u poligonima i različitim vežbama – to će biti idealan spoj takmičarskog duha i dobrog treninga. To je pravi način gde se klinci bore sa samim sobom, svi imaju podjednaku šansu da pokažu svoje veštine i pruže najviše što mogu.

Najvažnije osobine kod igrača za vas su spremnost na kritiku i maksimalno davanje za tim – koje su još karakteristike koje volite kod igrača u odnosu sa trenerom?

Janković selektor U21 reprezentacije Srbije

U ulozi šefa stručnog štaba U21 reprezentacije Srbije | Foto: Facebook

Postoje profili koje volim, ali to je isključivo fudbalski i nema veze sa ličnim osobinama. Ipak, u sklapanju tima uvek ću se osloniti na momke sa pravim mentalitetom, na one koji su lideri jer znam da će doći momenat kad će upravo od toga zavisiti uspeh ekipe. Ako ne stvoriš mentalitet fudbalerima da igraju preko granica bola i da ginu za ekipu, to ne može da prođe na duže staze. Uvek je otvorena opcija i da neko to ne mora ili ne želi da radi, ali onda mora da dâ ekipi nešto što mi bez njega nemamo, nešto što pravi razliku u našu korist. Onda možemo da ga pokrijemo i da neko drugi troši energiju umesto njega.

Kažete “lider“ – koje su osobine lidera, kako procenjujete ko je taj?

Jednostavno je – preuzimanje odgovornosti u teškim trenucima. Ljudi sa strane ne mogu to da vide, ali vrlo dobro znam ko zaista želi loptu i odgovornost. To su situacije kada je frka, kada utakmica krene nizbrdo, kada stvari ne idu svojim tokom. Ja kao trener to gledam i najviše cenim.

U momentima kada ja kao odbrambeni igrač imam loptu na nozi i tražim intervale koje je trener zahtevao, vidim koji je igrač zaista napravio kretnju da se u tom intervalu pojavi i koji loptu zaista hoće. Vidim i onog koji ostane na istom mestu ili koji se sakrije iza protivničkog igrača. Tako formiram mišljenje o saigraču. To nisu situacije kada vodimo 3:0 ili kada igramo kud kuće i kada bukne ceo stadion, protivnik ne zna gde je… To su situacije kad smo u problemu, kad je loše, kad krene moja publika da zviždi, tada se pravi red i status u ekipi.

Mentalitet se pokazuje kad je teško

Sa Sofijanom Hanijem

Pozdrav trenera i igrača – Sofijan Hani i Aleksandar Jankovića | Foto: Privatna arhiva

Sa Mehelenom sam bio u krizi, dva meseca sve neki remiji, klackavo, nema samopouzdanja, ekipi stalno nešto malo nedostaje… Igrali smo utakmicu kod kuće sa ekipom od koje smo mnogo bolji, utakmica morala da se dobije. Poveli smo 1:0 posle muke u 59. minutu, a ružna utakmica sa mnogo duela, prekida… Tada više ne znaš kako da se ponašaš, da li da ubijemo utakmicu ili malo da kalkulišemo, u tom raskoraku prolazi vreme i u 83. minutu gubimo jednu loptu i primamo gol.

To mene žestoko iznervira i moja analiza narednih dana nije išla u smeru tog klinca koji je izgubio loptu na sredini terena, već sam uzeo tri-četiri najiskusnija igrača sa najboljim statusom, najvećim brojem utakmice, jedan od njih je Ivan Obradović, tada reprezentativac Srbije. Novine su se ustremile na momka koji je izgubio loptu, a mi smo izvadili statistiku koliko je lopti svaki od tih bitnih igrača odigrao od 59. do 83. minuta. Ali više od jednog dodira, odgovornost da se vidi. I došli smo do podatka da su četvorica najiskusnijih imali po jednu ili dve lopte, a da je ovaj koji je napravio grešku u istom periodu imao sedam lopti. I zato mu ništa nisam zamerio. A da smo dali drugi gol, siguran sam bi ovi bitniji došli da traže svaku loptu.

Hijerarhija se u fudbalu jako lako uspostavlja, a to se najviše vidi iznutra. Kada pitate igrače na terenu ko je među njima najbolji, skoro svi će pokazati na istu osobu, eventualno dve. Isto tako, uđete u školsko dvorište gde deca igraju fudbal i ista će se stvar desiti. Svi najviše cene onog ko preuzima odgovornost kad je najteže.

Doći će utakmica koja krene nizbrdo, na primer igrao sam derbi belgijskog fudbala i dobio crveni karton nepravedno u 45. sekundi. Utakmica Anderleht – Standard u delikatnom momentu, a priprema je pala u vodu jer smo se spremali za igru na tri boda, napadački na pobedu. Ako tada nemaš igrača sa mentalitetom koji će da “poginu“ dok ne padnu s grčevima, ti ćeš pasti. Zato biram one koji će da padnu tek kad nema ništa više u njima.

“Asistent je intimniji sa igračima, glavni trener mora da drži distancu“

Bili ste i asistent i glavni trener. Kakva je razlika između te dve perspektive – šta ste kao pomoćni očekivali od glavnog trenera, a šta kao glavni očekujete od pomoćnika?

Promenio sam mnogo toga (kao glavni trener), ali od prvog dana sam koncentrisan na to da se okružim ljudima koji razmišljaju šta će da daju bez razmišljanja o tome šta mogu da dobiju zauzvrat. Nije to lako, ali ja sam navikao na takav sistem. Šest godina sam bio pomoćni trener, pratio sam Slavoljuba Muslina i to je za mene bilo veliko iskustvo. Nikada nisam pitao koji su mi uslovi, samo kakve rezultate želimo da postignemo. To tražim od ljudi koji rade sa mnom.

Niko ne radi za džabe, ali ne želim da materijalno bude bilo kakav motiv meni i ljudima sa kojima radim. Jak ugovor te štiti i samo u tom pravcu treba da se razmišlja. Jako dobro poznajem ljude sa kojima radim, sada sam u takvoj poziciji da mogu da se založim za njih i ja to radim jer želim da se oni osećaju dobro. Pokretači moraju da bude strast, napredak i želja za radom.

Kao asistent si bliži igračima, ulaziš u intimnije razgovore sa njima, trudiš se da budeš spona i posrednik između igrača i glavnog trenera, ali da i usput rešiš sve što možeš sâm. Kao glavni trener moraš da imaš veću distancu kako bi mogao pravednije da donosiš odluke, ali bez obzira na to, ja sam uvek otvoren za razgovor.

Saradnja sa Slavoljubom Muslinom

 

Aleksandar Janković – osobine lidera, mentalitet, Muslin i Crvena zvezda

Slavoljub Muslin je prvi trener kojem je Aleksandar Janković bio asistent | Foto: Шуклин Евгений

Jako se dobro znamo, igrao sam kod njega još 1994. u Francuskoj, tada se meni i rodila ideja da se bavim fudbalom i posle igračke karijere. Muslin je upalio u meni iskru interesovanja za trenerski posao, dopala mi se njegova fudbalska filozofija, način rada i pristupa ljudima. Ona je bazirana na autoritetu znanja, na fiksnim i preciznim parametrima očekivanja i igrač se postavlja prema zahtevu, ne prema treneru. To sam usvojio.

Saradnja sa Muslinom omogućila mi je da direktno zakoračim u fudbal na visokom nivou. Moj debi u trenerskoj karijeri pomoćnog trenera bila je utakmica kvalifikacija za Ligu šampiona protiv Omonije na Kipru 2001. godine. To je privilegija koju retko ko dobije i ja sam presrećan što sam dobio takvo poverenje Muslina u svojoj 29. godini. I danas smo u kontaktu, razmenjujemo mišljenja o svemu, on je imao najveći uticaj na moj fudbalski razvoj.

Kada je reč o zahtevima, kod njega sam imao veliku ulogu jer nismo imali u nekim periodima čak ni kondicionog trenera. Aktivan sam bio u treningu jer sam bio jako blizu godinama sa igračima. Naša saradnja je bila bezrezervna i ja sam učestvovao u svemu – i kondicionom i individualnom radu. Strateški deo oko pripreme utakmica radili smo zajedno, pripremao sam i video analize, a to i danas radim sâm jer nikome ne mogu da prepustim da izdvoji najvažnije momente, tu najviše verujem sebi.

Video analiza jeste veoma važan deo pripreme i analize utakmica – koji su tu vaši metodi, na koje detalje posebno obraćate pažnju?

Zavisi od situacije. Različiti su fokusi video analize – na sopstveni ili protivnički tim, na individualno ili na kolektivno, na pozitivno ili negativno, na liniju… Po tom pitanju sam samouk, prve analize radio sam sa dva VHS rekordera još u Beogradu. Ono što izdvajam zavisi od psihičkog momenta, protivnika, stanja ekipe, izbora igrača, od toga gde smo na tabeli, kakva je situacija u medijima… Nije to puko predstavljanje protivnika našim igračima tipa “iznose loptu ovako, brane se ovako, napadaju korner ovako, tako iz auta…“ Ne, to ima širi i dublji značaj. Ako nas previše hvale u medijima, izabraću tri momenta koji nisu bili dobri kako bih otvorio opciju korekcije – da im pokažem da ipak nije sve kako treba i kada dobiju “devetke“ u Žurnalu i kada vrede po 30 miliona. Ali ako nam se svi strovale na glavu i govore kako ne valjamo, onda treba izdvojiti pozitivnu sekvencu igrača koji je malo labilniji.

Ili jedna negativna za koju se očekuje da budu prikazana, ali i pozitivna koja nam govori da mi verujemo u njega, da znamo šta može i da ne sumnjamo da će nam to pokazati u budućnosti. Npr, ima igrač koji je istrčao 14 kilometara u visokom intenzitetu, koji se pokidao za ekipu, ali je izgubio dve jednostavne lopte jer je pre toga morao da napravi četiri povratna kretanja po 60 metara kako bi pokrio “majstora“ koji se nije vratio u odbranu. Zato je izgubio lopte zbog koje su mu se novinari nakačili na glavu i pišu da ne zna ništa, pa prikažemo kako su greške dolazile iz kretanja koja ne bi trebalo da budu njegova.

“Strahovito me je koštala ljubav prema Zvezdi, ali ne kajem se“

Imali ste više mandata u Crvenoj zvezdi – različitih uloga, lepih i ružnih stvari. Šta biste izdvojili kao osnovna sećanja?

Aleksandar Janković – osobine lidera, mentalitet, Muslin i Crvena zvezda

Promocija Aleksandra Jankovića na mesto trenera Crvene zvezde | Foto: FK Crvena zvezda

Nemoguće je to sažeti. Imao sam situaciju 2012. kad su sve strukture u klubu došle kod mene i rekle: “Ti si taj – moraš sad! Svi želimo da to budeš ti. Ako si ikada išta planirao da uradiš za Crvenu zvezdu, to je danas“. Ta rečenica imala je veliku težinu za mene, tačno znam ko ju je izgovorio i u kom trenutku večeri. Mene je to slomilo jer su me 2008. oterali posle sezone bez poraza, zbog sukoba oko dovođenja igrača. Uvek je to problem i ja sam želeo da uspostavim sistem kakav sam kasnije uspostavio u Belgiji… Ali znao sam ja da ću se vratiti jednoga dana u Zvezdu. Počeo sam sebi da gradim novi put, dubok strateški deo od vrha ka dole – u reprezentaciji smo Mrkela i ja postavili kriterijume i napravili smo takav sistem da smo počeli da pravimo igrače za A tim – dali smo ih 13 u mom ciklusu. Kada je trebalo da krunišem taj rad i da verovatno i napredujem, imao sam ugovor i perspektivu, došla je priča sa Zvezdom i ja sam se svega toga odrekao zbog nje. Znao sam da ulazim u brod koji tone, ali sam svesno prihvatio sve to – ono što su spustili na sto, ja sam odmah prihvatio iako sam znao da je to odlazeća garnitura i da je Vladan Lukić “na nišanu“. A vrlo dobro sam znao da Vladan Lukić ne može da ode ako kao trener pobeđujem svakog vikenda. Dakle, trebalo je potkopati rezultat. Znao sam to, naravno da sam znao – em nisam lud, em sam odrastao u tom klubu i znam kako diše.

Zašto ste prihvatili tada da dođete?

Zašto? Zato što je za mene Crvena zvezda emocija, crta mog karaktera. U Zvezdu sam ušao prve subote u septembru 1980. godine, moj prvi trening kod Tome Milićevića. Odigrao sam preko 450 utakmica u svim kategorijama, u 80% tih mečeva otprilike sam bio kapiten. Skupljao sam lopte na preko 500 utakmica, bio sam deo svih bitnih momenata, bio sam iza gola kad je Dejo dao gol Milanu i uvek sam se nalazio na severnoj strani iza desne stative, to je bilo moje mesto. Odatle sam gledao Barselonu, onaj Maradonin lob preko Dike Stojanovica, Inter, Anderleht, Atletiko Madrid, Van Bastena, kad je pokojni doktor Neša spasao Donadonija koji je umalo izgubio glavu, desetine derbija… Čistio sam sneg sa osuđenicima iz CZ-a, moj kum Zvonko Milojević i ja dobili smo opravdanje da ne idemo u školu. Krečili smo tunel gde trče atletičari, menjali smo tartan stazu tri-četiri puta, lakirali smo i hoblovali parket u sali za odbojku, putovali smo na gostovanja, išao sam auto-stopom za Prištinu da gledam Piksijev debi za Zvezdu, auto-stopom za Milano na utakmicu, za Keln 30 sati autobusom i 30 nazad, bio sam pomoćni trener, skaut, glavni trener dva puta… Gledam sve utakmice košarkaškog kluba, hokejaše u onoj izvanrednoj sezoni sa Kovačem i Sekeljom kad smo u finalu izgubili od Jesenica. Ne postoji ništa što nisam radio za Zvezdu, čak sam se i svađao da su Bogosavljev i Milivojša bolji centarski par od Divca i Rebrače, dotle to ide.

U životu nisam bio na severu, sve utakmice sa tribine gledam sa zapada i danas imam svoje mesto. Jednom na jugu kad smo preko škole dobili karte, nekoliko puta istok-venac, 4:2 protiv Real Madrida kad je Bora Cvetković dao onaj ludi gol za 3:0 u 39. minutu. Otvorio sam i u to vreme novoizgrađeni blok omladinske škole na južnoj tribini, namestilo se da sam prvi tada kročio u nove svlačionice tamo… Mnogo je sećanja i emocija, otuda i ova priča bez reda.

Za mene Zvezda nije usko vezana za jedan rezultat, sezonu, trofej, čoveka, sport. I kada su me oterali ljudi koji su sarađivali sa mnom, a radili su intenzivno protiv Zvezde i protiv mene, i kada su moja deca čitala neke laži koje su me bolele, i tada sam nastavio da bodrim Zvezdu. Već narednu utakmicu posle otkaza vratio sam se na tribinu, na svoje mesto. Nisam dozvolio da lični odnos utiče na moje poimanje kluba. Pa moj prvi izlazak sa devojkom bila je utakmica na Marakani protiv Slobode iz Tuzle 1989. godine, u Pioniru sam od 1982. svaku utakmicu, kad god sam tu. Nikada ni na jednoj drugoj pumpi u Beogradu nisam sipao benzin osim na Autokomandi, po navici.

Koštala me je često ta ljubav prema Zvezdi, strahovito me je koštala, ali ne kajem se, za mene je Zvezda kao član porodice.

Možete li sebe da zamislite opet na klupi Zvezde u budućnosti?

Aleksandar Janković – osobine lidera, mentalitet, Muslin i Crvena zvezda

Promocija Aleksandra Jankovića na mesto selektora reprezentacije Kine do 20 godina | Foto: Fudbalski savez Kine

Ne. Kad je bilo važno dao sam sve i to mi je najbitnije. Svesno sam posle toga 14 meseci bio bez angažmana, napravio sam pauzu da odmorim glavu i očistim misli od svega toga, da povratim energiju. Regenerisao sam se sâm, u krugu porodice i vrlo uskog kruga bliskih prijatelja, ostali su se svi razbežali – sa poštovanjem se sećam tog perioda, pomogao mi je da se spremim za buduće teške periode, da izađem jači, ali i da ostanem na zemlji kada je sve kako treba i kada me svi tapšu po ramenu. Fudbal je maraton, samo najuporniji i najotporniji ostaju. Tek sam u Mehelenu osetio polet koja mi treba i tada nastavio svoju trenersku priču. Ono što sam uradio u Belgiji, na taj sistem sam najponosniji, a bio je u potpunosti van domašaja javnosti. Rezultati su govorili za nas, dobio sam mnogo pozitivnih povratnih informacija, mnogo uspeha, pa i mural u centru grada. Sada sam okrenut poslu u Kini, uživam u svakom danu okružen ljudima koji sa mnogo pozitivn energije guraju svi u istom smeru. Idemo dalje.